Drenova, kao nekadašnja riječka podopćina, oduvijek je s Rijekom dijelila burna politička previranja. Ta previranja bila su ispunjena borbom za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta, a ta je borba na Drenovi započeta osnivanjem Pučke čitaonice Drenova, 20. travnja 1908. godine. U teškim političkim prilikama koje su se zbivale u narednim godinama, upravo je Čitaonica bila središte širenja prosvjete, kulture i nacionalne svijesti. Jedna od prvih sekcija Čitaonice bio je tamburaški orkestar Drenovčan.
Kako je sve počelo?
U knjizi Drenova – školstvo i povijesni razvoj (Rijeka, 1987.), Vilim Štefan, kroničar i vrsni poznavatelj Drenovske povijesti, napisao je da je Drenovčan osnovan 1922. godine, zaveden vjerovatno gornjom fotografijom. Međutim, po kasnije istraženim materijalima, objavljenim u knjizi Od drenovske čitaonice do knjižnice 1908. – 1985. (Christian Grailach, Rijeka, 2010.), napisao je tadašnji Riječki novi list, da je već 20. veljače 1909. godine, na prvoj priredbi koju je organizirala Čitaonica, svirao tamburaški orkestar. Možemo predpostaviti da je to bio orkestar Čitaonice, no već u članku kojega je isti list objavio 29. lipnja te iste, 1909. godine, izrijekom se spominju drenovski tamburaši i njihov dugogodišnji voditelj Dragutin Karlo Dolenčić, učitelj u Ratuljama:
Riječki Novi List, 29. lipnja, 1909.
Nar. svečanost u Drenovi. U ponedjeljak 27. t.mj. priredila je hrv. čitaonica sa svojim tamburaškim zborom, kojem na čelu stoji požrtvovni zborovodja i učitelj gosp. Dragutin Dolenčić, u prostranom vrtu gostione de Terzy zabavu, koja se pretvorila u veliku hrvatsku pučku svečanost…
Nažalost, slika tamburaša iz toga doba ne postoji.
Mnoge podatke moguće je naći prekapajući po tekstovima u dostupnim starim novinama, zahvaljujući prije svega Internet portalu Stare hrvatske novine.Tako sam naišao na jedan vrlo zanimljiv podatak. U opisu repertoara jedne od mnogih priredaba što ih je priređivala Čitaonica, u Riječkom novom listu od 12. rujna 1912., spominje se i kompozicija Poputnica Drenovčana koju je komponirao voditelj tamburaša Karlo Dolenčić. Bilo bi zaista zanimljivo i važno kad bi se moglo pronaći note te kompozicije.
Zanimljiv je i podatak o Pjevačkome klubu Slavuj iz Riječkoga novog lista od2. ožujka 1912., koji se spominje u više navrata u tadašnjim novinama, a koji je po svemu sudeći bio sekcija Čitaonice.
Tamburaški zbor Drenovčan nakon nepunih godinu dana postao je najbolji u Hrvatskom primorju.
U maloj vijest iz Riječkoga novog lista od 9. siječnja 1914. doznajemo da je Čitaonica imala i zbor koji se poziva na pjevački pokus. To je svakako početak duge i bogate tradicije zborskoga pjevanja na Drenovi.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata
Za vrijeme Prvoga svjetskog rata, tamburaški zbor nije radio, što i ne čudi kad znamo da su u rat pozvani svi vojno sposobni Drenovčani – njih 214. Iz slike iz 1922. godine na kojoj piše 1918 – 1922. moglo bi se zaključiti da je započeo radom odmah nakon završetka rata., a Vilim Štefan u već spomenutoj knjizi piše: Skupljaju se prilozi za kupnju tambura. Fran Blažić-mlađi uspijeva iz Srijema nabaviti kompletan sastav tambura i preko Grobinštine ih prošvercati na Drenovu u drugu državu…
Upravo neke od ovih tambura naš Zavičajni muzej ima u stalnom postavu.
Prvi pisani trag o radu tamburaškoga zbora nakon Prvoga svjetskog rata nalazimo u Sušačkom novom listu od 20. srpnja 1924., šest mjeseci nakon razgraničenja kojim je Gornja Drenova, po Rimskom sporazumu od 27. siječnja iste godine, spala pod tadašnju kraljevinu SHS i bila izdvojena od tadašnje talijanske vlasti.
Prema dostupnim podacima, rad Čitaonice pa i tamburaškog orkestra dobio je novi zamah. Održavane su mnoge priredbe, tako da se osjetila potreba za gradnjom prikladnog prostora – Doma, no to nije tema ovoga teksta.
U ovom se članku po prvi put spominje suradnja s društvom Zametski koren iz Gornjega Zameta, koja će mnogo godina kasnije rezultirati velikim uspjesima.
Za svoga djelovanja do 1937. godine, tamburaški orkestar Drenovčan nastupio je na nebrojenim priredbama na Drenovi, Kastavštini, Grobinštini i Sušaku, s tim da ga je jedno vrijeme, nakon Dolenčića, vodio Ivo Trinajstić, a potom dugo godina Fran Blažić-Jurov mlađi, sin Frana Blažića, prvog predsjednika Pučke čitaonice Drenova.
Tridesete godine
Početkom 30-ih prošloga stoljeća na Donjoj Drenovi, koja sada spada pod Italiju, osniva se mandolinistički orkestar (slika dolje). Na slici je i Albert Mihich, otac našega Bertića (stoji treći slijeva) i Amos Francetić (stoji drugi zdesna) otac Raula Francetića. Ne zna se, nažalost, tko ih je vodio.
Često znam reći kako Internet spaja ljude pa sam tako dobio ovu sliku od Ferrucia Žorža, rođenog Drenovčana, iz poznate drenovske obitelji Žorž, koji živi u Australiji i od kojega sam prvi put čuo da je na Drenovi postojao i mandolinistički sastav.
Ferrucio je ovako opisao fotografiju: Drenovski Mandolinisti – Danic Zorz (Ferruciov otac, prvi lijevo, op.a.), (Nepoznati), Pepe Mikulich, Vilim Mikulich. Izvan Perceveh circa 1936. Ova kuca je sigurno bila davno zrusena.
Inače je i Ferruccio (nažalost je preminuo u rujnu 2017.) bio vrsni muzičar violinist. Svirao je u gudačkom kvartetu Strings Unlimited čije snimke se mogu vidjeti na sveprisutnom Youtubeu:
