Na Drenovi se oduvijek rado sviralo i pjevalo. U stara vremena u ovdašnjim se krajevima pjevao starinski kanat na tanko i debelo i sviralo se na velu i malu sopel, mešnjice ili meh i vidulice (dvojnice). Najčešće se pjevalo Sinoć me je zabolela glava i Drenjula se trese.
Ovako je te pjesme zapisao Ivan Matetić Ronjgov:
Ivo Grohovac je u Riječkom novim listu u rubrici Negda i sada, pod pseudonimom Tik-Tak, od srpnja 1913. do ožujka 1914., objavljivao čakavski podlistak, štivo koje i danas pruža uvid u društvene i kulturne prilike toga doba. Sakupljene podlistke objavio je Izdavački centar Rijeka, 1999. godine, u knjizi Negda i sada. U broju od 2. siječnja 1914. objavio je Grohovac članak pod naslovom Sopele u kojem lijepo opisuje ondašnji običaj koledvanja i svirku drenovskih sopelaša.
Nakon Prvoga svjetskog rata pa i 30-ih godina prošloga stoljeća, još uvijek se u našim krajevima ponegdje čuo zvuk sopela. U to doba zamiranja narodnih instrumenata, na Drenovi su još uvijek svirali Frane Blažić velu sopel, Romano Petrović malu sopel, Jenije Superina malu sopel, Jože Štefan meh ili mešnjice.
I kako kaže Ivo Jardas u svojoj knjizi Kastavština – život i običaji:
Silni sopac va sopeli je neki Rapinić z Podbrega. Ma dobar je i Tonić od Kablari. Oni ne gredu ovako v nedeje nikamo prez sopel. Judi deju: “Rapinić i Tonić su judi od krijanci. Kade god se nedeju namere na kupčić judi, znamu sopeli spod boka i počnu sost, aš znaju, da judi komać čekaju, da čuju glas od sopeli. Oni bomića sopu i štrigan, kad po petkeh, utinut va kvatreh, od 11. do 12. ure tancaju, matače i munjesaju na vrh Lubanja.
Stariji Drenovčani se i danas sjećaju dvaju virtuoza na sopelama: Ivana Blažića-Žvanja i Ivana Petrovića-Rapinića. Njih dvojicu dolazio je slušati i, kao sakupljač narodnih melodija, bilježiti njihove izvedbe, naš veliki skladatelj Ivan Matetić-Ronjgov. Bio je toliko oduševljen svirkom tih narodnih majstora da ih je 1934. godine o svom trošku pozvao u Zagreb da održe koncert i snime ploču. Inicijativa je propala zbog političkih razloga. Naime, kako je Rapinić živio na Donjoj Drenovi koja je tada zajedno s Rijekom potpadala pod talijansku vlast, trebala mu je putovnica koju su mu odbili izdati doznavši za koju svrhu mu je potrebna.
